Bezoblični
prostor
Negdje iza nečeg
tutnji grad
ti iza purpura davnog
krajičkom oka
oblik izloga bilježiš
treperiš svoju kretnju
niz ulicu za glasom koji ti je
šapnuo ime, potom
u dubinu podneva ispraćaš sliku
svibanjskih tramvaja
Bdiješ tamo u centru, tamo
gdje osluškujem proljetnu riječ
s kojom su zorle i cvjetale
tvoje grudi
tutnji grad
ti iza purpura davnog
krajičkom oka
oblik izloga bilježiš
treperiš svoju kretnju
niz ulicu za glasom koji ti je
šapnuo ime, potom
u dubinu podneva ispraćaš sliku
svibanjskih tramvaja
Bdiješ tamo u centru, tamo
gdje osluškujem proljetnu riječ
s kojom su zorle i cvjetale
tvoje grudi
Negdje iza nečeg
prostor je miris krizantema
i suza koju spuštaš nijemo
iza katedrale i dugo gledaš
niz obronke dolazećeg ljeta
A ja sam već daleko u perspektivi
niz bulevar, naše se sjene susreću
i izdužuju
Tutnji grad nečujno
u našem krvotoku
iza prostora
kad se okrenuh tiho
je počela kiša
zamišljeno si gledao u krošnju
obližnje trešnje u parku
i kišnu svjetlost koja puni oči
kao u mostaru jednoga ljeta
zamišljeno si gledao u krošnju
obližnje trešnje u parku
i kišnu svjetlost koja puni oči
kao u mostaru jednoga ljeta
na drugoj slici sam nestao
na bečkoj panorami
i nisam gledao
kako promatraš ljude
dok izlaze iz podzemne i nište
tragove za sobom
niti pitao koga čekaš
s jabukom i novinom u ruci
kad se okrenuh ispraćao si
ptice što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu
u drugom času silazim ti
s one strane vremena u kojem
bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo i pronosi
rukovet ljeta
dok miriše na kišu dok grmi
nad zemljom crnicom
dok me sestra ljubi očima straha
netko je noćas
otvarao prozor
u šutnji cvjetali su mrazevi
mjesec je cvokotao u dračama
u šutnji cvjetali su mrazevi
mjesec je cvokotao u dračama
djeca su ogrnuta u
san
otplovila sa uzglavljima
na kojima se plače
daleko u sjećanju
nečiji su glasovi jedva čujno
u bijelu prtinu propadali
pod tamnim nebom u sljepoočicama
njihova majka je u našoj sobi
u žutilo lišća bojila lice
u njenim očima mrzli su cvjetovi
u njenom glasu zveckale su
najudaljenije zvijezde
netko je noćas širom
otvarao prozor
cvjetali su mrazevi
niz polje ledeno
otplovila sa uzglavljima
na kojima se plače
daleko u sjećanju
nečiji su glasovi jedva čujno
u bijelu prtinu propadali
pod tamnim nebom u sljepoočicama
njihova majka je u našoj sobi
u žutilo lišća bojila lice
u njenim očima mrzli su cvjetovi
u njenom glasu zveckale su
najudaljenije zvijezde
netko je noćas širom
otvarao prozor
cvjetali su mrazevi
niz polje ledeno
Žrvanj
dok čekamo bus
do najbližeg uličnog igrokaza
ljiljanu sam htio pitati
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekan dopire glas mujezina
kad odlasci u predgrađa mirišu na cimet
i na rano pokošene trave
do najbližeg uličnog igrokaza
ljiljanu sam htio pitati
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekan dopire glas mujezina
kad odlasci u predgrađa mirišu na cimet
i na rano pokošene trave
dok čekamo bus
netko mi maše osmijehom
sreća mi pomijera usne
glas mi se taloži pionirskom dolinom
oživljuju životinjski pogledi
tigar i stari jelen desno od sunca
odvojeni ljuljačkom na kojoj smo nekad
bili slika ranoga ljeta
nedjelja je, u najbližem tržnom centru
prodaju naše želje da preživimo
cijene su akcijske, iz njih nešto
tiho kao zora miriše na strah
što maršira ulicom
niz koju se
javlja vjetar
nepovjerljivo napuhuje
prozorske zavjese, njegova misao mi
podiže glavu – na bijeloj fotografiji
visoko na zidu nepoznate sobe
vidim jedne oči
i ostarjelo srce
gluh zbog uličnog žamora
uzalud mu pokušavam
čuti otkucaje
dugo slušam:
pahulje kao dah
zatrpavaju prag, raste
snijeg u studenom mraku juga
i ne da mi ni u jednoj tvojoj
slici sna zašiljiti olovku
nacrtati ptice
crne
što umiru u sječanjskoj
noćnoj tami. ti silaziš u sumrak
sa zidova brišeš moje nenacrtano
a ja sanjam kako sanjaš da strepim
(negdje neznano i djeca jecaju)
čekajući da iz samotne noći
kroz prozor proviri daleka
nepoznata misao
onâ što netremice gleda
sve dok ne postanem fosil
* * *
možda još slušam, ne znam što je
trajalo: smijeh ili život, ili traje
samo jednu večer. dok mećavu
i sestrinu kosu
mekanu kao pahulje urezujem
u tamu, u zidove siječnja
zatrpavaju prag, raste
snijeg u studenom mraku juga
i ne da mi ni u jednoj tvojoj
slici sna zašiljiti olovku
nacrtati ptice
crne
što umiru u sječanjskoj
noćnoj tami. ti silaziš u sumrak
sa zidova brišeš moje nenacrtano
a ja sanjam kako sanjaš da strepim
(negdje neznano i djeca jecaju)
čekajući da iz samotne noći
kroz prozor proviri daleka
nepoznata misao
onâ što netremice gleda
sve dok ne postanem fosil
* * *
možda još slušam, ne znam što je
trajalo: smijeh ili život, ili traje
samo jednu večer. dok mećavu
i sestrinu kosu
mekanu kao pahulje urezujem
u tamu, u zidove siječnja
